Kultiviši se: Božo Vrećo – negovanje tradicije i njena modifikacija

Ono što je pesma za nas, jeste ljubav u nama. Nema nigde sevdaha do onog koji je u njenoj kosi, u njenoj pesmi, u njenom glasu.

Teško je govoriti o sevdalinci koja je toliko široka, sveobuhvatna, a istovremeno koncizna, konkretna i bistra.

Nastala na fonu narodne lirske pesme, ona sama po sebi predstavlja sposobnost upijanja u sebe elemenata drugih, srodnih kultura, ali i kvalitativno menjanje usled upijanja spoljašnjih zvukova, pritom ne gubeći svoju autentičnost.

Bosna je, kao tačka preseka različitih kultura, izrodila vrstu ljubavne narodne pesme koja pokazuje da se sve o šta se dotičemo može sažeti u jedno, a ostati celovito, bez konfrontacija.

Sukobi ne postoje u sevdalinci, iako u njoj postoji tačka kulminacije i snažan dert koji potresa. Cela je prožeta uzvišenim mirom koji svoj koren vuče iz čiste narodne lirike, dok snažan dert i agon melodijski jeste prožet nanosima istočnjačke kulture.

U takvom prožimanju i složenosti, kao i nabijenosti emocijama, ali i jednostavnosti iste, sevdalinka zahteva poseban način izvođenja. Ona može biti ili pogrešno doneta i tada nam može delovati banalno ili preterano, a može biti doneta tako da doživimo svu njenu uzvišenost, praiskonskost i složenost. U interpretaciji sevdalinke ne postoji sredina.

„Nije svačije da pjeva sevdalinku, jer nije dovoljno biti dobar pjevač sa lijepim glasom, nego takav pjevač mora prije svega biti umjetnik, a umjetnika među pjevačima je malo, kao što ih mnogo nema ni među slušaocima. Zaista, slušanje prave pjesme i pravog pjevača je poseban doživljaj, neobično psihičko stanje, nabijeno velikim naponom čiste emocije i senzibiliteta.“ (Vlado Milošević, Sevdalinka, 1964, str.17)

Senzualnu mistiku sevdalinke (Vlado Milošević, Sevdalinka, 1964, str.16) ne može oživeti svako i upravo to fascinira kod umetnika Bože Vreće.

Senzualnost i sakralnost su dve konstante svake sevdalinke. Opozicioni elementi se u sevdalinci sjedinjuju, ali na način uzvišene, pomirljive narodske mudrosti. Teško ju je svrstati u formalne okvire.

Sevdalinka je pesma ljubavi, ljubavne čežnje i ljubavnog zanosa. Ona peva o onom ontološkom u nama, ali ona je uvek individualna, lokalna priča jednog vremena i jednog prostora, no istovremeno iz tog pojedinačnog ona se uznosi na nivo opštosti i u svom dertu donosi katarzičnost koja uvek podrazumeva prepoznavanje.

Ako je svakoj umetnosti cilj da pobedi vreme, odnosno da objedini prošlost, sadašnjost i budućnost onda je to u muzici sevdalinke kako zadatak pesme, tako i zadatak pevača koji je izvodi.

Božo Vrećo: Umetnost i tradicija

Odnos prema tradiciji uvek je pitanje odnosa prema kulturnoj matrici jednog naroda, i šire, jednog korpusa vrednosti koje ona obuhvata. Ono što je prepoznatljivo kod Bože Vreće jeste njegov odnos prema prošlosti koji je pun poštovanja, ali i odgovornosti koju prošlost prostora kojem pripadamo sa sobom nosi.

Čovek je niko, ili svako, bilo ko, bez ogledanja u drugom. U ovom slučaju drugije neko ili nešto iz prošlosti. Pitanje koje se postavlja jeste odnos umetničke individue prema tradiciji, odnosno šta uopšte tradicija predstavlja. O tome je govorio Tomas Sterns Eliot u eseju Tradicija i individualni talenat:

„Tradicija je stvar koja ima mnogo šire značenje. Ona se ne može naslediti, a ako vam je potrebno morate je steći velikim trudom. Ona na prvom mestu obuhvata osećanje istorije za koje, bezmalo, možemo reći da je neophodno svakom onom ko bi hteo da bude pesnik i posle svoje dvadeset pete godine; a to osećanje istorije uključuje zapažanje ne samo onoga što je prošlo u prošlosti već i što je sadašnje u prošlosti; osećanje istorije prisiljava čoveka da ne piše prožet do srži samo svojom generacijom, već sa osećanjem da čitava evropska literatura počev od Homera, i u okviru toga čitava literatura njegove sopstvene zemlje istovremeno egzistiraju i istovremeno sačinjavaju jedan poredak. Takav istorijski smisao, što znači smisao za vanvremensko kao i za vremensko, ili za vanvremensko i vremensko uzeto zajedno, jeste ono što jednog pisca čini tradicionalnim. A to je u isti mah i ono što kod pisca pobuđuje najsnažniju svest o njegovom mestu u vremenu, o njegovoj savremenosti.“ (Eliot, Tradicija i individualni talenat: i drugi eseji, 2017, str. 107)

Kako pevati sevdalinku u modernim vremenima?

Pesma se mora uklopiti u poredak iz prošlosti tako da napravi sebi mesta u sadašnjosti. Ne postoji vrednosti po sebi neovisne o ono pre i posle nas. Kao što ne postoji ni umetnost po sebi, nevezana za umetnički izraz, onaj pritisak pod kojim pesnik stvara, odnosno poništavanje ličnosti pesnika kako bi se oslobodio prostor za sveobuhvatno i sveprožimajuće.

U tom svetlu, možemo postaviti pitanje kakav se odnos prema tradicionalnom ili prema pevanju sevdalinki može uspostaviti iz pozicije našeg vremena.

Sevdah podrazumeva usporenost, svečan ton, nešto što se često označava kao bosanski bluz, melanholiju, žal za prolaznošću života, sevdah predstavlja naš pandan u narodnoj tradiciji žanru tragedije u sinkretizmu sa muzikom.

Sevdah karakteriše usporenost do tačke zaustavljanja, skamenjivanja. Kako se u modernom vremenu koje podrazumeva ubrzavanje bivstvovanja i brzinu života može pevati i slušati sevdalinka?

Upravo u ovome leži veliki značaj interpretativne umešnosti Bože Vreće, kao i njegovog autorskog rada.

Ako možemo reći da je Božo već iskazao poštovanje prema prošlosti u najdubljem smislu te reči, možemo reći da je poslednjim albumom Pandorapočeo osvajati prostore sadašnjosti i budućnosti, na temeljima iskustva prošlosti.

Ingeniozan je način na koji se u njegovoj interpretaciji sjedinjuje i prožima sevdah sa elementima džeza, bluza i soula. Veoma je retko uspešno kombinovanje etno elemenata sa modernim tokovima u muzici, naročito je tako nešto teško u kontekstu sevdalinke. Kako bi se ovi različiti elementi uklopili oni moraju imati dublje zajedničko uporište, zajednički koren i moraju biti doneti na način koji omogućava njihovu koegzistenciju.

Božo Vrećo postiže datu harmoničnost svojim nesvakidašnjim glasom i u tome leži snaga njegove umetnosti. No zanimljivo je da, iako u njegovom scenskom nastupu prepoznajemo kao dominantan moderni izraz, što podrazumeva aktuelnost, urbanost, ekscentričnost i drskost, izražajnost i provokativnost, ipak ne možemo a da ne primetimo njihov dublji dijalog sa tradicijom.

U tradicionalnom ključu svet se tumačio u binarnim opozicijama, božansko i htonsko, domaće i tuđe, muško i žensko. No, androgino stanje jeste atribut starih božanstava, a za običnog čoveka to jeste granična situacija, koju ako pređe, tj. prevaziđe opravdava se u svom graničnom položaju i to označava njegovu uspešnu inicijaciju.

Možemo reći da se u izvođenju Bože Vreće prepoznaju elementi dramskog, performativnog, koje nas kroz savremena, aktuelna pitanja povezuju i vode sve do iskonskog, ritualnog sjedinjavanja muškog i ženskog principa. Ili, kako bi Eliot rekao, često su najbolji i najindividualniji delovi pesnikovog dela oni u kojima su mrtvi pesnici, njegovi preci, najsnažnije potvrdili svoju besmrtnost. (Eliot, Tradicija i individualni talenat: i drugi eseji, 2017, str. 107)

(Izvor kultivisise.rs / 07.02.2018)

Podijeli:
All rights reserved@BožoVrećo KontaktPrivatnost podataka Contact Data privacy KontaktDatenschutzerklärung