Fashion.hr: Kako je Božo Vrećo svoje ožiljke pretvorio u pjesme?

Božo Vrećo, umjetnik koji oduševljava cijelim svojim bićem, 22.listopada u zagrebačkom Lisinskom održat će veliki koncert, a povodom toga porazgovarali smo o njegovoj ljubavi prema sevdalinki, ali i ljubavi prema samom sebi, što je ujedno i glavna poruka koju želi prenijeti svojoj publici. Ovaj poseban čovjek zrači nevjerojatnom karizmom i jednostavnošću koja osvaja sve pred sobom i još jednom dokazuje kako granice doista jesu figurativne i zapravo u potpunosti ne postoje.Emocija, strast, ljubav i potpuno prihvaćanje sebe ono je što najbolje opisuje Božu Vreću, bosanskog glazbenika koji je sebe pronašao u sevdahu, oplakao i isplakao sve životne prepreke te u konačnici zaživio punim srcem. Razgovor s Božom jedan je od onih koji se pamti, fluidan i nenametljiv, a tako upečatljiv, stoga ako vas zanima što se krije iza muško-ženske dualnost, čarobnog glasa i interpretacije, pronalaska sebe u svijetu koji osuđuje i ne poštuje drugačije, pročitajte intervju koji donosimo u  nastavku.Koji trenutak je bio onaj prijelomni u kojem ste odlučili da glazba bude vaš životni poziv, a ne arheologija?Mislim da to nisu dvije grane koje su isključene, arheologija je srodna sa sevdalinkom, to kopanje je pridonijelo da ja pronađem sevdah u sebi i istražim sve ono što je jako bitno za strukturu sevdalinke, dakle da pronađem neke neobjavljene tekstove ili arhivske snimke koje nisu dane na uvid. Napravio sam svojevrsnu datoteku tog materijala koji je mene preoblikovao, dodatno inspirirao i zaintrigirao. Na kraju krajeva, sevdah je postao moja iskopina kojoj sam posvetio cijeli svoj život tako da ništa od toga nije slučajno i dapače, ja se arheologijom još uvijek honorarno bavim koliko mogu. Iduće godine će to biti nalazište na Kritu, tako da već sam jednom nogom u dijelu posla, ali je s druge strane ipak sve fokusirano na koncerte i moju karijeru. Sve to arheološki, puno mi je pomoglo u istraživanju i promicanju.U svojoj glazbi objedinjujete različite žanrove, mislite li da je to način da se sevdah približi i onima koji od njega zaziru?

Rekao bih da je to način da se sevdah oslobodi. Svaki žanr koji zadre i prepliće se s drugima, kao što je ljubav između dvoje ljudi, oslobođena svih rasa i boja, klasnih barijera, odvojenosti, podvojenosti. Dakle, želim da ta muzika slobodno, fluidno cirkulira sa svim drugim žanrovima i ne vidim u tome ništa sporno. Negdje to valjda i upotpunjuje, međutim stvar je doze i mjere, taj sevdah mora biti na pijedestalu, a da se sve oko njega kruni, formira i lijepi te poprilično upotpunjuje cijelu priču. Upravo to sam i učinio sa svim svojim pjesmama, projektima i suradnjama s muzičarima, uvijek gledam da i oni mene dodatno inspiriraju, da glazba koju oni rade mene motivira da možda idem ka svom posebnom cilju i da sam uvijek motiviran svojom izrazom i da nikako ne podilazim da to bude dopadljiva glazba za široke mase. Moja glazba je platforma koja se sigurno može predstaviti i onima koji nužno ne razumiju jezik, ali razumiju emociju koja se događa na sceni. To mi je najbitnije, da stvaram glazbu bez barijere i ograničenja koja pronalazi put do ljudskog srca.

Što je ono nešto što želite da publika ponese sa sobom nakon koncerta?

Rasterećenje, dodatnu hrabrost, samog sebe, ali i shvaćanje da je život toliko kratak i da ga ne živite po tuđim pravilima. Želim da se ljudi ne osvrću na gluposti nebitnih ljudi, već fokusiraju na koncipiranje života po onim nekim svojim mjerilima, i na kraju krajeva, da slušaju svoje srce jer mislim da upravo to oslobođenje samog sebe i pronicanje u ljubav koja je u vama dovodi do toga da krenete drugačije živjeti, da postanete samosvojniji i hrabriji za puno toga što dolazi u životu.

Spomenuli ste kako na nastupima pjesme uvijek izvodite u novim aranžmanima, pa kako zapravo izgleda vaš kreativan proces?

Iskreno, puno je tu improvizacije, sve je koncipirano na tome da i glazbenici s kojima radim imaju dozu slobode, da se izraze i uvijek govorim da je za mene toliko fascinantno kada se pjesma rađa tog trenutka na sceni. To mi je zbilja najbitnije jer to nije koncert koji ćete vi replicirati narednih deset ,devedeset puta i koji je isti od točke do točke. Uniformirani koncert je zapravo jedan takav apsurd i laž, tu nema emocije i vjerodostojnosti niti cirkulacije između vas i publike. Sve je tako posloženo kao na nekom albumu gdje sve mora biti točno odmjereno i izmjereno. Na mojim koncertima sve je pulsirajuće, u svakom trenutku pjesma se može nastaviti ili prekinuti, dogoditi nepanirani solo, ali koji je naprosto savršen u datom trenutku. Puno osluškujem svoju publiku, smatram se divnim dirigentom koji savršeno zna što u određenom trenutku treba, koji upliv, koji instrument.

Katarzično se prepuštam trenutku, ništa nije obuhvaćeno s dvije strane, sve je tu da se oslobađa i da titra okolo, ali ipak imam izvjesnu kontrolu da to zaustavim, pa da opet pustim, pa zaustavim… Negdje zapravo radim taj balans. Taj jedan savršeni balans emocije jer ne postoji savršen muzičar i savršena izvedba, ali postoji savršena reinterpretacija emocije.

Odrasli ste u sredini koja je sklona predrasudama, koliko vas je to formiralo kao osobu, ali i kao umjetnika?

Nikad se zapravo nisam dao promijeniti, i kao dijete imao sam taj neki mikro svijet u kojem sam bio jednom nogom, a drugom u onom realnom. Tako je i danas, nikad nisam napustio to svoje maštarenje i otuda sve te dive ideje i projekti. Možda je to bio neki moj osobni prkos, otpor prema takvom sistemu i uređenju koje diktira svoja pravila i ograničenja koja po meni uopće ne postoje. Međutim, naravno trebalo je vrijeme da se potpuno oslobodim i sazrem u svemu tome te proniknem u to da je moj put i moja misija puno bitnija od gluposti koje se okolo događaju. U mom životu više nema onog što me može izbaciti iz takta, a svi ti neki ožiljci koji su bili, pretvorio sam ih pjesme, pjevao i isplakao. Tako da divno je, zapravo, što se kroz svoju umjetnost mogu osloboditi svega onoga što me je nekada pritiskalo, s čim sam se zapravo morao suočiti, tako da danas živim jedan harmoničan život, stvaram pjesme koje imajutugaljivu notu, melankoliju i sjetu, dozu neuzvraćene ljubavi, ali sve to je sevdah u koji sam se ja zaljubio i kojem pripadam.

Ponekad pjevate u ženskom, a ponekad u muškom licu. Koja se priča krije iza toga i tko je ta ženska persona koju vidimo na sceni?

Nikad ne odabirem, nikad ništa po tom pitanju ne radim planski, onako kako pjesmu započnem pisati, tako je i završim. Jednostavno progovori žena iz mene, progovori muškarac iz mene. S tom dualnošću se rađamo, svi je imamo, samo što mali broj ljudi istu njeguje te uvijek pripadnemo samo jednom pa onda negdje jedan dio sebe zatvorimo pod ključ, pod bravu, da na kraju taj ključ i bravu bacili u rijeku da nikad nitko ne može priniknuti u nas i u ono što mi zapravo jesmo u samoj nutrini duše. Kod mene to nije slučaj, kod mene je i jedno i drugo biće toliko frekventno i toliko evidentno te glorificirajuće. Uvijek stavljam dualnost u prvi plan i vrlo svjesno, odmjereno i hrabro progovaram o njoj. Ništa nije kontrolirano, pjesma kako se dogodi, dogodi se, ja nemam problem s time, a nema niti moja publika jer se pronalaze u tekstovima koji ih motiviraju, hrabre i fantastično je to što su me ljudi prihvatili takvog kakav jesam, sa svim onim drugačijim što je u našem društvu. Ipak, ne bih to nikako nazvao kontroverznim jer danas se pod kontroverzu smatra da si jedinstven i drugačiji, što je potpuno suludo.

Na svojim nastupima uvijem imate zanimljive kostime, ali i cjelokupan vizualni dojam. Koliko je to presudno da bi koncert bio dobro zaokružena glazbena priča?

Ne bih rekao da su to kostimi, prije nešto što ja iskreiram u datom trenutku s platnom kojeg odabirem za svaki koncert. Gledam da je to nešto lepršavo, opet moram reći oslobađajuće, forma leptira koji izlazi iz svoje lutke, širi krila i potom odleti u neki svoj ljepši svijet. Svi maštamo o tome, a iz moje mašte se izrodio jedan život u kojem sam ja sanjao. Kroz sve ono što radim, djelujem na ljude da puno više vjeruju u sebe, budu kreativni, ustrajni u cijelom procesu jer za mene je to zaista presudno.

Mislim da  garderoba i vizualnost moraju biti u savršenoj harmoniji. Meni kao umjetniku i interpretatoru bitno je da istovremeno ispreplićem ples, odnosno vizualni identitet, mimiku i pokret, gestikulaciju, poglede s publikom i muzičarima. Kad se sve to zbroji dobijete jedan odličan koncept koji je bitan da bi se netko zvao umjetnikom. Nije važno samo da uzmeš mikrofon i otpjevaš nešto, to je meni postalo tako suhoparno, isprano i dosadno tako da na takve koncerte niti ne idem i svatko sličan meni po tom pitanju mi je intrigantan i inspirativan.

Što ste pripremili za nadolazeći koncert u Lisinskom?

Puno ljubavi! Uvijek dam sve od sebe, negdje se otvorim i ogolim, želim da tog trenutka potpuno propadam publici i da ta publika može osjetiti moju dušu, srce i vidjeti moje suze. Želim da osjeti moju prpošnost i vidi koliko sam sretan u svom tijelu, koliko sam zadovoljan i ispunjen time što radim i ono najvažnije, shvatiti kako nas ljubav može promijeniti i činiti sretnima.

Fashion.hr / 21.10.2019

Podijeli:
All rights reserved@BožoVrećo Developed by Watabo KontaktPrivatnost podataka Contact Data privacy KontaktDatenschutzerklärung