Pink Planer – Chicago: Publika na nogama, uz ovacije i veliki aplauz ispratila našeg umjetnika s pozornice

Božo Vrećo je završio turneju na američkom kontinentu, u Chicagu, uz ovacije i gromoglasni pljesak. Koncert je bio “SOLD OUT”, baš kao i u drugim gradovima Amerike i Kanade, u kojim je ovaj umjetnik nastupao. Sevdah s prizvukom blues, jazz i soul nota, scenski pokreti, ekstravagantne haljine…sve to i više, bilo je upakovano u pravu poslasticu za ljubitelje umjetnosti. Da muzika ne poznaje granice je i činjenica da je u publici, osim ljudi porijeklom s naših područja, bilo podjednako i Amerikanaca koji su uživali u sevdahu.

Bio je ovo još jedan kulturni događaj, u organizaciji Pure Live Music i menadžera Acy Marsenica, koji zaslužuje sve pohvale.

Božo Vrećo je na sceni iskren, šarmantan i neposredan sa publikom kao pravi profesionalac, a to ljudi prepoznaju.

U visokim potpeticama i crnoj haljini plesao je tako spretno ,da bi mu mnoge dame pozavidjele na gracioznosti, eleganciji i tankom stasu.Taman kad shvatiš kakav je talent na sceni, on te iznenadi još više.

Iz njega isijava dobra energija, a svojim prekrasnim glasom nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Iz publike se čulo “Božo, mi te volimo…”, aplauzi i ovacije koje su srušile sve barijere!

Čak i onih muževa, koji su došli u pratnji svojih supruga, zbog mira u kući!

Zovu ga Princ Sevdaha. Nastupa širom svijeta s najpoznatijim muzičarima! U relativno kratkoj karijeri stigao je i do Brodveja! Božo pomjera granice i u dijaspori. A to je velika stvar!

U njegov kaleidoskop upleli se i zakleti protivnici svega što on predstavlja.Grandiozno tapšu, ozarenih lica!

Božo je umjetnik! On je sloboda, on je ljubav, on je hrabrost!

Njegova publika ga voli, štiti, plače pred njim ali i skupa s njim.

Ispovijedaju mu svoje najdublje tajne koje ih tište, kaže mi.

Strpljivo se slika sa svima koji ga čekaju, brižno ih sluša, daje im komad svoje duše.

Ne štedi se.

Ko je Božo Vrećo i odakle mu tolika ljubav i energija koju nesebično dijeli svima oko sebe? Magistar arheologije, Sevdah pjevač, umalo Koštana, pisac koji razmišlja da uplovi i u dizajnerske vode. Umjetnik “anđeoskog glasa, koji dotiče srce i miluje duše”, kako ga je opisao New York Times.

Nema TV prijemnik u svom stanu. Radije čita knjige i stvara, kaže.

Zna da napravi pitu od “pravih jufki” i za to ima dokaz na svom Instagram profilu.


Kako neko tako mlad voli sevdah a izgleda kao da je sada došao iz budućnosti?
Njegov peti album “Melek” izdat u Croatia Record je jedan od pet najprodavanijih u Hrvatskoj, a i šire.
Rodio se 1983. godine u Foči. Odrastao je uz majku i sestre. Bez oca je ostao veoma rano.
Djetinjstvo je proveo u svom micro svijetu od kojeg je napravio macro svijet, kako kaže.
Provincijska sredina nije tolerisala njegove razlike, ali je zato imao ogromnu podršku i ljubav svoje majke.
U ratu je na surov način izgubio prijateljicu, kojoj je posvetio pjesmu Elma.
Oteo je taj stravičan čin od zaborava i smjestio u svoje rime. Da se nikada, nikom ne ponovi!

“Rasla mi je dunja

Na sred Džehenema

Umrla je lijepa Elma

Od verema”

​Zavirili smo dublje u njegovu dušu i pitali ga ono što vas je najviše interesovalo.
Poslije koncerta u Chicagu, sjedimo u prostorijama Old Town School of Folk Music i ćaskamo, kao da se znamo godinama.

​Šta bi poručio onom malom dječaku iz Foče, koji si nekada bio?

​“Moraš da budeš ili na jednoj ili na drugoj strani: ili kukavica ili hrabar čovjek. Ja sam vjerodostajan i živim tu moju hrabrost, ne glumim i to se vidi. Ne libim se da pokažem ni tu žensku stranu, ali ni mušku i one se kod mene prozimaju. Dakle, negdje su u potpunoj harmoniji.
Imaš samo jedan, kratak život. Ako ne napraviš takav jedan izbor, da se opredjeliš za hrabrost da ti bude vodilja, onda je tvoj život potpuno promašen, pogrešan i tuđi. To nije tvoj život…”
Sve što danas živi i radi je jedan savršen scenario o kom je , kaže, uvijek maštao kao dječak.
Kako da bude prihvaćen takav kakav jeste, da se ne mora prilagođavati konzervativnoj sredini, nikakvim kodeksima i pravilima.
Da bude potpuno slobodan, umjetnik.
“Čak šta više, završio sam arheologiju a bavim se tim honorarno. Želim reći koliko je bitno pronaći svoj smisao života, a ja sam ga pronašao sa svojih 26 godina. To je neka blagodat od Boga. Negdje me je, zapravo, sevdah spasio…da znam šta želim i kako da pomognem i drugima, jer ja kroz svoje koncerte puno pomažem drugima. Znaju da sam ja osoba od povjerenja i da mi mogu reći najdublje stvari.
Tako da sam im zapravo kao neki medij sa stvarnim svijetom i onim unutarnjim, koji oni kriju samo za sebe i ne mogu ga oživiti ili doživiti na pravi način.
Tako, živjeći taj život, ovakav kakav jeste, stvarno sam sretan i zahvalan Bogu, što mi je dao tu hrabrost…u nekim trenucima sam rekao: Bože uzmi moj život u svoje ruke, jer ja , zaista, ne mogu da dođem do prave odluke. Ne znam kuda dalje, ni lijevo ni desno…”, iskreno mi priča o teškom periodu.

​Tražio si neki znak?

“Sigurno je da nešto ima što upravlja našim životima , ali je puno do toga što mi sami učinimo”, kaže da je prošao kroz torturu i trnje, ali nikada nije posumnjao ili odustao od svog sna, sve dok se on nije ostvario i “evo, vidjela si, kako to zapravo izgleda danas.”, kaže ponosno.

​Ipak, ne mogu a da mu ne kažem da po mom mišljenju, on još uvijek nije dodirnuo svoj “full” potencijal, jer njegov “anđeoski glas” ga vodi sigurnim putem ka velikom, svjetskom uspjehu.

Gdje se vidiš u budućnosti, za nekih, recimo pet godina?

“Negdje ide tim korakom, jer sam ja svoj život posvetio samo muzici , dakle tu nema više prostora ni za šta drugo, nikakva druga preusmjeravanja. Samo muzika u fokusu i naprosto kada ništa ne trpi na tom putu, onda dolaze i rezultati.”, slaže se Božo.

​Dok priča, primjećujem da se u njegov styling odlično uklapaju tetovaže, koje su ispisane arapskim slovima, a kroz otvor haljine vidi se simbol Hamza ili Fatimina ruka, koja je zastupljena u svim većim religijama.

​O čemu pričaju tvoje tetovaže?

​“To su zapravo sve hamajlije, imena Boga, anđela… Dakle, ja vidim svoje tijelo kao knjigu talismana. Sve što je na meni je dio tradicije, naših običaja, nešto što je kulturološko blago, dio nečega mističnog, spiritualnog, , duhovnog sa našeg podneblja i šire, tako da ja sve to spajam u jednu cjelovitu priču. To sve ide skupa sa muzikom koju stvaram “,objašnjava mi.

​Ne mogu da se otmem utisku da se njegova ženska i muška energija prozimaju baš tu, ispred mene.

Ima vrlo istančan ukus u odjevanju. Haljine koje nosi na sceni ali i u privatnom životu dizajnira sam.

​Želim da okrenem ovaj razgovor u veselom, pomalo luckastom smjeru. Dajem mu šansu da nas još više očara u kratkim odgovorima, koje sam mu pripremila…i on, naravno, prihvata odmah zabavu.

​Kada bi mogao sebe da opišeš kao jednu od glumica iz kultne serije “Sex and the City” , koja od njih bi predstavljala tvoju žensku energiju?

“Sigurno bi to bila Carrie Bradshaw”, kaže Božo, s osmjehom.

Šta te je najviše nasmijalo u komentarima na internetu i u novinama o tebi?

“To što su me povezali sa svim mojim prijateljima, pa čak i onim oženjenim”, simpatično odmahne rukom, kao da želi reći “nonsense”.

Omiljeni film?

“Klavir” (The Piano, op.aut.)

Koji grad ti se najviše dopada u Americi?

“New York i energija koja se osjeća u tom gradu.”

U kojoj eri bi volio da živis?

“Dvadesetih godina u romantičnom Parizu.”

​Kada bi mogao da sa sobom povedeš svoju majku i sve ljude koje voliš, gdje bi se preselio u budućnosti?

“Negdje toplo, Evropa… hm, možda Madrid, Lisabon…Berlin ili Pariz…”

​Da možeš da izabereš samo jednu poznatu osobu koju bi pozvao na večeru, koja bi to osoba bila?

“To bi bila ona prekrasna glumica…jao, ne mogu da se sjetim…čekaj, tako divna i elegantna…Da, Cate Blanchet! Definitivno, s njom.”

​Već je kasno i Božo sutra putuje svojoj majci u zagrljaj, u svoju Bosnu.

Rastajemo se uz jednu zajedničku fotku.

Poklanjam mu svjetlucave kristalčiće napunjene pozitivnom energijom s njegovog koncerta, sa željom da im nađe mjesto u svom stančiću i da ga zauvijek štite.

​Izlazim iz zgrade Old Town School of Folk Music, gdje smo prisustvovali jednoj od najljepših večeri sevdaha u Chicagu i razmišljam… Mi, koji smo tinejdžerske godine proveli uz Hit meseca i Dubravku Marković, nismo rasli uz sevdah.Bila je to muzika, koju su slušali naši roditelji i “stariji” od njih…ne baš naš “cup of tea.”

Umalo da izgubimo dragocjenu sevdalinku, riznicu tužnih stihova o neuzvraćenim ljubavima. Božo je to prepoznao i svojim talentom sačuvao sevdah. Približio ga mladim ljudima širom svijeta, a ipak zadržao tradicionalne vrijednosti u pjesmama.

​Pomislih, “ima nas raznih cvjetića u Božjoj bašti, ali ipak, ovom svijetu treba više meleka*, poput našeg Bože…”

​Pink Planer / 29.10.2018

Podijeli:
All rights reserved@BožoVrećo KontaktPrivatnost podataka Contact Data privacy KontaktDatenschutzerklärung