Božo Vrećo sa svojim tradicionalnim ljubavnim pjesmama iz Bosne i Hercegovine dotiče etnije i spolne uloge, ekstazu i ranjivost.
Duhovno putovanje bez granica.
Pompozna dvorana sa kupolom u Kurhaus-u Wiesbaden, zlatom ukrašena ogledala i stubovi, je možda upravo prava kulisa.
U publici je uočljivo puno žena, visoke potpetice, crveno našminkane usne, lakirani nokti; to što ja mogu čuti, zvuči mi na slavenski jezik.
Publika, koja je na početku sjedila, na kraju skoro beziznimno stoji.
Mobilni telefoni su podignuti, da bi se napravila slika ili snimak od Bože Vreće, iako on sam svoje pratioce na društvenim mrežama redovno opskrbljuje slikama.