Süddeutsche Zeitung: Duboko tužan folklor učiniti plesnim

Božu Vreću često nazivaju bosanskom Conchitom Wurst. Ali bosanski muzičar  ne nosi samo bradu i haljine – on želi spasiti stare tradicije ljubavnih pjesama.

U “Franz & Sophie”, smještenom u jednoj sporednoj ulici u Sarajevu, susreću se prijatelji organskih čajeva, gradski umjetnici i intelektualci. Tu je prilično šarolika raja, a inovator bosanske ljubavne pjesme sjedi usred svega u crnom. Božo Vrećo nosi crni šešir uz crnu košulju i crne pantalone, crna je brada i  kosa vezana u rep, crno su obojeni rubovi ispod očiju i tetovaže koje ukrašavaju tijelo od ruku do vrata. “To je crno balkanske žene”, kaže Vrećo i nabacuje veseli, mladalački osmijeh.

Ženska odjeća i brada uvijek su bili zaštitni znak 35-godišnjeg pjevača, čiji glas se rado  opisuje kao ​​baršunasto mekan i bistar poput zvona. Dosta često su ga zato uspoređivali s Conchitom Wurst iz Austrije. Božo Vrećo, sa svim poštovanjem, radije naglašava razlike koje leže izvan vanjskog izgleda, prije svega, u činjenici da sebe ne vidi i ne inscenira kao umjetnu figuru, već samo “slijedi svoju prirodu” i pjeva “tradicionalne pjesme”.

“Ljudi možda ne razumiju tekstove”, kaže on, “ali razumiju emociju.”

On je slobodna duša koja ne želi biti klasificirana i zarobljena – ne po jasno definiranom spolu, ne po jasno definiranoj etničkoj pripadnosti. “Ja sam muškarac i žena u istom tijelu, tenor i sopran”, kaže on. Štoviše, on danas kao bosanski Srbin iz Foče živi u glavnom gradu Sarajevu, što i gotovo 25 godina nakon završetka rata nije uobičajeno. I tamo se specijalizirao za one folklorne ljubavne pjesme koje se njeguju prije svega u tamošnjoj bošnjačkoj, muslimanskoj tradiciji.

Ime žanra je Sevdalinka ili Sevdah. Ime je izvedeno iz turske riječi za ljubav ili iz arapskog, gdje sawda znači “crna žuč”. Oboje odgovara, jer Sevdah stoji za ljubavne pjesme koje su tužne kao smrt i užasno gorke. To su pjesme o izgubljenoj i neuzvraćenoj ljubavi. Korijeni ove pjesme, uglavnom izvedene uz harmoniku, leže u 15. stoljeću. Osmanska i slavenska tradicija se spajaju. Sevdalinka je za Bosnu ono što je Fado za Portugal, a Blues za crnce u Americi – sjetna, tužna i izuzetno omiljena.

PROČITAJ VIŠE (Süddeutsche Zeitung / 20.08.2019)

Podijeli:
All rights reserved@BožoVrećo Developed by Watabo KontaktPrivatnost podataka Contact Data privacy KontaktDatenschutzerklärung